Poznato je da svaka porodica prolazi kroz nekoliko životnih ciklusa, odnosno faza razvoja – od formiranja porodice do praznog gnezda. Kao sistemski porodični terapeuti, učimo o tome da svaka faza razvoja ima svoje zadatke i izazove (razvojne krize) koje porodica treba da savlada, kako bi funkcionalno prešla u narednu fazu razvoja. Razmišljajući o klijentima sa kojima radim, o prijateljima iz okruženja, kao i o sopstvenom iskustvu, shvatila sam da je podjednako važno razmišljati o svemu onome što prethodi formiranju porodice.

Kako se dve osobe pronađu i povežu i koje prepreke i izazove treba da savladaju pre nego što dođu u fazu da se mogu nazvati porodicom?

Nulta faza – izbor

Napraviti izbor – polazna osnova za formiranje jednog partnerskog odnosa. Zvuči vrlo jednostavno, ali ne i kada shvatimo šta sve proces pravljenja izbora uključuje, koje procese u nama pokreće. Napraviti izbor znači boriti se sa zacrtanim očekivanjima od potencijalnog partnera, sa dugo formiranim uverenjima o onome šta želimo a šta ne. Međutim, na šta bi naši izbori ličili kada ne bismo, kroz sazrevanje, menjali svoja očekivanja, stavove, prioritete?!

Kao dete bila sam uverena da su „čvrsta uverenja“ koja imam odlika mog „snažnog karaktera“. Tek posle sam shvatila da je ponekad najbolje (a svakako i najteže) što možemo da uradimo za sebe same, (a ponekad i za budući partnerski odnos), preispitivanje tih uverenja i, po potrebi, menjanje istih. Ako Vam i za trenutak ovo zvuči pogrešno, prisetite se samo kakvu ste ideju o idealnom partneru imali sa 16 godina. Da li biste voleli da je zadržite ili ste zadovoljni što ste, vremenom, izgradili jednu zreliju, možda i realniju sliku?

 

Uspostavljanje kontakta – biti odbijen ili ni ne pokušati?

„10 stvari koje odbijaju muškarce“

„Kako da je zavedete?“

„Kako da ga zadržite?“

„Kako da joj priđete?“

„Šta žene žele?“

… samo su neki od naslova kojima smo bombardovani i koji nam šalju poruku da smo svi skrojeni po jednom kalupu i da zakonitosti koje važe za jednu osobu, važiće i za drugu. Ako tome pridružimo stid i prirodni strah od odbijanja, situacija se dodatno kompikuje. Istina je da uspeh prvog kontakta zavisi od niza faktora, koje ne možemo matematički proračunati. U uspostavljanju prvog kontakta nam svakako pomažu instinkti i prethodna iskustva iz prošlosti – da nas upozore, ponekad motivišu i ohrabre, a često i zaštite. Međutim, iako bi bilo lepo imati unapred pripremljene, za nas skrojene alate, koji bi nam se u ovakvim situacijama našli pri ruci, činjenica je da smo oslonjeni na dinamiku koja se proizvodi kada dve osobe stupe u komunikaciju. Najgore što možemo da uradimo jeste da se krijemo iza strahova, briga ili stida i time ne dopustimo sebi da pokušamo da ostvarimo odnose (po cenu toga da nekoliko puta budemo odbijeni).

Početno uzbuđenje – „ne smem da zabrljam“!

Ako smo imali dovoljno sreće i hrabrosti da napravimo izbor i da ostvarimo prvobitni kontakt sa osobom koja nam se dopada, brzo ćemo se naći u najuzbudljivijoj fazi odnosa – zaljubljenosti! Hormoni su na vrhuncu, javlja se određeni vid zavisnosti od partnera, ne primećujemo svet oko sebe i okupirani smo razmišljanjem o partneru. Iako su prve asocijacije na ovu fazu veze privlačnost, strast, leptirići u stomaku i uzbuđenje, ova osećanja su (kod nekoga više, kod nekoga manje) praćena strahovima, pritiskom i neizvesnošću. U ovoj fazi u partneru vidimo ono što želimo da vidimo, a i sami nismo u potpunosti ogoljeni, već predstavljamo deo sebe, onaj za koji smatramo da je prijemčiviji osobi sa kojom smo, dok druge delove sebe nesvesno utišavamo. Često ćemo, u tom zanosu i fokusiranju na sličnosti i na ono što nas povezuje, izgovarati ili pomišljati stvari poput – „on je muška verzija mene“. Moram da se predstavim u najboljem svetlu“ i „ne smem da ponovim stare greške“ postaje okosnica funkcionisanja u ovoj fazi razvoja veze.

Uprkos svom uzbuđenju, konstantno postavljamo sebi pitanje – da li je to – to? I ponovo listamo časopise i pretražujemo internet, u nadi da ćemo naći odgovor na pitanje „da li mu/joj se sviđam?“ Bilo da pitamo sebe, bilo ljude u okruženju, bilo internet i časopise, u ovome nema ničeg neobičnog, to je uobičajeno traganje za potvrdom. Izgleda kao da smo 1) zaboravili da možemo isto to da pitamo i samu osobu sa kojom se zabavljamo; 2) izgubili sposobnost da verujemo sopstvenom sudu. Zato, kada sledeći put postavite sebi ovo pitanje, pokušajte da se oslonite na sebe. Obratite pažnju na to kako se osećate sa tom osobom i šta vidite u njoj – ne potencijalno (jer mašta može svašta), nego ovde i sada. Ako se ovde i sada osećate dobro, da li ima potrebe za razvijanjem potencijalnih negativnih scenarija?

Faza dubljeg upoznavanja i povezivanja (faza neizvesnosti)

Sada polako počinjemo da izražavamo dublju zainteresovanost za partnerovu ličnost, kao i za karakter i budućnost ove veze. I dalje se plašimo da budemo potpuno ranjivi, ali polako se otvaramo i, ako sve teče kako treba, s vremena na vreme smo u stanju da pokažemo i onu svoju, ne tako simpatičnu, stranu. Usput strahujemo da li ćemo biti prihvaćeni sa svim vrlinama i manama (ovi strahovi neke osobe mogu da navedu na pomisao da treba da se povuku, pobegnu iz odnosa, da ne bi sami bili odbačeni.

Počinjemo da uvažavamo različitosti, vidimo partnera u nešto realnijem svetlu. Konačno primećujemo da partner nije naša bleda kopija, već neko ko se u određenim segmentima od nas razlikuje. Nekada ćemo primetiti da su neke od ovih razlika u stvari ono što nas kod partnera dodatno privlači, a nekada ćemo te razlike smatrati alarmantnim – da li ja ovo mogu/želim? Da li da bežim ili da ostanem i istražim? Ono čemu svakako treba pridavati značaj jesu različite vrednosne pozicije u odnosnu na neki značajni životni aspekt, koje mogu da stvore teškoće u funkcionisanju i da zakoče razvoj veze. U tom smislu je važno o tim vrednostima razgovarati i proceniti da li su ključne za naš odnos ili nisu. Ukoliko nam se čini da jesu, onda se vraćamo na priču o „čvrstim stavovima“, odnosno – da li možemo (i da li treba) da preispitamo neka svoja uverenja, ako bi to bilo ključno za uspešnost veze i naše lično zadovoljstvo u istoj. S druge strane, počinjemo da imamo i očekivanja od partnera da se prilagodi. Priča o prilagođavanju je vrlo značajna, ali i osetljiva tema, kojoj je potrebno pažljivo pristupiti, kako se ne bismo našli u situaciji da izgubimo sebe i da se na silu odričemo onoga što nam je značajno, samo sa ciljem da zadržimo partnera. Cilj treba da bude obostrano zadovoljstvo pre nego održavanje veze po svaku cenu.

Sa realističnijim sagledavanjem partnera dolazi i vraćanje u prošlost i poređenje sa prethodnim partnerima i vezama. Eh, kada bismo samo mogli da saberemo sve kvalitete svih nekadašnjih partnera i oduzmemo sve mane i tako dobijemo (naizgled) partnera po meri! Negativna iskustva iz prošlosti utiču da budemo osetljiviji na poljima koja su nam nekad bila kamen spoticanja u prethodnim odnosima. Tolerancija se smanjuje, bivamo brzo trigerovani (izazvani) i najmanjom naznakom da bi prethodno iskustvo moglo da se ponovi. Najveći izazov je podsećati sebe da je ovo odnos za sebe i da nema veze sa nečim što nam se dešavalo u prošlosti (to što mi nije odmah odgovorio/la na poruku, ne znači da me vara).

Na prelasku iz ove u narednu fazu razvoja veze postavljamo sebi i partneru pitanje – ima li ova veza budućnost, odnosno – kakvu budućnost vide partneri ponaosob.

 

Faza posvećenosti

Ovo je čuvena faza „ekskluziviteta“ – partneri gaje dublje emocije jedno prema drugome, podrazumeva se da su investirani u taj odnos i ni u jedan drugi. Partneri su dozvolili sebi da budu ranjivi, dele intimne trenutke, razvijeno je poverenje. Izvesno je da oboje planiraju zajedničku budućnost i imaju sličnu ideju o tome kako ta budućnost treba da izgleda. Partneri međusobno poznaju vrednosti, životne stilove, ciljeve i ambicije.

Nekoliko je rizika u ovoj fazi. Pojedini parovi bi ovakvo stanje emocionalne sigurnosti mogli da okarakterišu kao dosadno – možda zato što im je koncept emocionalne sigurnosti stran i ne umeju da se snađu. Vrlo je važno da se ni u ovoj fazi, ni u ovako sigurnim odnosima, ne ophodimo prema poželjnim ponašanjima kod partnera kao prema nečemu što se podrazumeva. Slobodno se zahvalite partneru za ona ponašanja koja vam prijaju i koja cenite. Svima nam je potrebna potvrda i osećaj da smo uvaženi u odnosu. Faza u kojoj se partneri posvećuju jedno drugome zahteva visok nivo emocionalne zrelosti. Jedan od značajnijih pokazatelja da li smo uspeli da izgradimo sigurnu vezu jeste način na koji komuniciramo kada je teško. U sigurnim vezama akcenat se prirodno stavlja na kolaborativna rešenja i uvažavanja osećanja partnera. Ako se ovo ne dešava prirodno, imamo prostor da komunikaciju usavršavamo.

Svako ima svoj tempo

Ukoliko ste se našli u situaciji da čitate ovaj tekst i primećujete da je kod Vas situacija nešto drugačija, imajte u vidu da je to sasvim u redu. Tempo kojim se krećemo iz jedne faze u drugu vrlo je individualan. Dok će jedan par u roku od 6 meseci da se upozna, započne zajednički đivot i krenuti da planira proširenje porodice, drugi će nakon godina zabavljanja da se odluče na ovaj korak. Vaš tempo je Vaš. Ne postoje pravila. Najvažnije u svemu tome jeste da Vama, kao nekome ko je deo te veze, taj ritam deluje prirodno.

Ako vas je, međutim, čitanje ovog teksta navelo na preispitivanje nekih elemenata Vašeg partnerskog odnosa, ne oklevajte da o tome sa partnerom porazgovarate. Često imamo osećaj da jasno šačjemo poruke, iako suštinski mnoge stvari ostaju ne iskomunicirane. Uostalom, koliko je samo lakše kada ne držimo sve u sebi i kada znamo da nismo ostali nedorečeni.

Određene situacije su indikator ukjučivanja u terapijski proces: parovi koji ostaju zaglavljeni u jednoj od faza, ili će se vraćaju napred-nazad; zatim situacije u kojima se partneri neravnomerno razvijaju i time im se mimoilaze potrebe i ideje o tome kako odnos dalje treba da izlgleda (dok je jedan od partnera već razmišlja o detetu, drugi još razmatra da li treba da se započne zajednički život); potom situacije u kojoj partneri ne uspevaju da uspostave sigurnu bazu ili konstantno nailaze na teškoće u komunikaciji.

Razvoj veze kod nekih parova dođe vrlo prirodno, dok drugi oko nje moraju da se potrude. Ono što je, rekla bih, zajednička karakteristika svih ovih faza u razvoju jednog odnosa, čak i onih najsigurnijih, jeste neizvesnost. Često je ona (naročito u početnim stadijumima veze) preplavljujuća i ne pomaže nijednoj strani u odnosu. Čini mi se, tek kada prihvatimo određeni nivo neizvesnosti u odnosu (kao i u životu, uopšte), možemo sa mirom da uživamo u odnosu (i u životu, uopšte).

 

Vladica Damjanović

sistemska porodična psihoterapeutkinja