Pre svega važno je jasno definisati šta su to potrebe. U ovom tekstu kada koristim termin potrebe, mislim na potrebu za sigurnošću, pripadanjem, bliskim kontaktom sa najbližim odraslim osobama, vodom, hranom, redovnim snom, razvijanjem toaletnih navika, zdravstvene potrebe,  potrebe za fizičkom aktivnošću prilagođene uzrastu deteta i sl.

Potrebe nisu neograničeno konzumiranje slatkiša, svakodnevna kupovina igračaka,  gledanje telefona ili tv-a, igranje igrica, odlazak na spavanje posle 21h, veliki broj strukturiranih aktivnosti (treninzi, muzička škola, privatni časovi i sl.), sklanjanje od borbe, tuge, teških iskustava (prezaštićenost). To su želje dece i/ili roditelja i one ne moraju i ne treba da budu sve ostvarene. Kada su želje u pitanju, značajno je da roditelji kao odrasle osobe koje brinu o deci, postavljaju granice i uvode umerenost, pre svega sebi, pa onda i deci. Tako se tim prvim malim frustracijama na dnevnom nivou deca uče da čuju NE u okruženju, uče da regulišu neprijatne emocije i razvijaju veštine i kapacitet za prevazilaženje većih teškoća.

Roditeljstvo nije lak zadatak i važno je da to znaju i parovi koji planiraju roditeljstvo. Biti roditelj svakom pojedinačnom detetu se uči uz to dete posmatranjem, praćenjem deteta i svakodnevnim ličnim rastom i razvojem. Najvažnije su potrebe dece, pre svega beba i dece mlađe od 3 godine, ali svakako da su važne i potrebe roditelja koji treba da se osete dovoljno dobro sami sa sobom i sa drugim roditeljem da bi mogli da se posvete potrebama dece. Često u praksi imamo varijacije od roditelja koji na jednoj strani potpuno podrede sopstvene potrebe potrebama dece, izgubili su svoj život i odnos i imaju potreškoća da ga povrate, do roditelja koji sa bebama i decom u periodu ranog razvoja do 6 god. žele da žive kao što su živeli pre nego što su postali roditelji (vode bebe od 2 meseca na more, deca idu na spavanje u 12 noću, sede u restoranima i tržnim centrima i gledaju mobilne telefone i sl.). Svakako da nijedna krajnost nije dobra i da je mera na nekim mestima između, ali nekad je jako teško doći do mesta koje je dovoljno dobro i za roditelje i za decu.

Na koji način pronaći meru? To pre svega zaista zavisi od uzrasta deteta. Trenutno imamo prisutnu preplavljenost roditelja informacijama sa svih strana o tome kako da vaspitavaju decu (knjige, emisije, stranice za roditelje, programi, edukacije, tekstovi i sl.) uz onu staru prisutnost davanja saveta roditeljima od strane svake osobe koju poznaju i sretnu, što je previše za roditelje i teško im je da naprave razliku šta i koga slušati pa pokušavaju nešto kratako vreme, pa to ne uspe, pa pokušavaju drugu stvar, pa ne uspe i na kraju su zbunjeni. Više ne znaju šta je dobro za njih, šta za njihovu decu.

Ono što nam je prvo vodič zaista jeste uzrast deteta, a posle toga važno je da svaki roditelj prati sebe, prati dete i donosi sopstvene odluke, jer ako su deca zadovoljna odlukama roditelja i time roditelj ispunjava i sopstvene i dečije potrebe, te odluke su potpuno u redu, bez obzira šta kaže medicinska sestra u porodilištu, komšija ili savet u nekom storiju na Instagramu.

Važno je da roditeji brinu o sopstvenim potrebama i emocijama, ali to sa bebama uzrasta do godinu dana često neće biti moguće i važno je da na to roditelji budu spremni. Bebe uzrsta do 12 meseci imaju kapacitet za 1 dominantan odnos. Taj odnos je najčešće sa majkom, pa ocem, ali i ako je u pitanju neka druga odrasla osoba, značajno je da jedna bude najviše u kontaktu sa bebom. To svakako ne znači da drugi roditelj ili druge odrasle osobe neće biti uključene u odgajanje deteta i da se osoba koja najviše vremena provodi sa detetom neće odvajati od bebe. Na uzrastu do 2, 3 godine je značajno kad roditelji osete da im je previše odvoje sat, dva vremena za zajedničku aktivnost i svako za sebe pojedinačno kad i koliko je moguće. Sat vremena sna može biti okrepljujuće za roditelje koji ne spavaju noću ili zajednička večera roditelja van kuće. Kako dete bude raslo, to vreme za potrebe roditelja će se povećavati, kao i broj stvari koje dete može samostalno da uradi i vreme koje može da provede bez roditelja u vrtiću ili sa drugim bliskim odraslima.

Na tom mestu je važno da imamo znanja šta sve deca na kom uzrastu mogu uz našu podršku da savladaju i samostalno rade, a šta ne mogu. Često su pod velikim pritiskom roditelji koji su oboje zaposleni i/ili samohrani roditelji i zbog broja obaveza i brzine načina života nekad misle da je lakše i brže, ako neke stvari urade umesto dece na pr. da ih obuku, obuju i slično. Međutim, dete do 3 godine najčešće  ima kapacitet da nauči samo da se obuče, obuje, jede  i razvije toaletne navike uz podršku roditelja. To svakako u nekom početnom periodu jeste teže i sporije i zahtevno dok dete ne ovlada određenom veštinom, ali na duži vremenski period je bolja opcija i za decu i za roditelje. Deca razvijaju veštine, osećaju zadovoljstvo zato što su samostalniji, a roditeljima ostaje prostor da rade sopstvene stvari.

Takođe, roditelji su često skloni da sopstvene strahove projektuju na decu, na pr. kod učenja novih veština: vožnje trotineta, bicikla, plivanja i sl.; kod nekih promena kao što su grupe u vrtiću, vaspitači, polazak u školu i sl. Strah roditelja je potpuno u redu, zato što se brinu za sopstvenu decu, ali postaje prepreka razvoju dece kada strah roditelja blokira razvoj deteta i slabi mu snagu, pa dete počne da gubi  veru u sopstvene kapacitete . Tada u parkićima viđamo decu kojima je zabranjeno da se prljaju, penju, skaču, decu od 3 ili 4 godine u kolicima,  sa 6 godina voze trotinete sa 3 točkića i decu koja imaju 7 godina voze bicikl sa pomoćnim točkovima. Teže, ali korisnije bi bilo da roditelji rade na sopstvenim strahovima i pružaju podršku deci da žive u skladu sa uzrastom i razvijaju veštine, jer bez razvijenih veština ih zaista slabimo i činimo zavisnim od odraslih mnogo duže nego što je to deci potrebno.

Često roditelji zbog stresa i umora budu pojačano osetljivi i preplavljeni emocijama nekad tugom, ljutnjom, besom i onda mnogo stvari što deca urade mogu biti ,,okidač” za njihovu nervozu, vikanje, pa da se deca osete kao da su ona odgovorna za emocije roditelja, njihovo nezadovoljstvo i sl. Bez obzira na uzrast deteta važno je da mi roditelji pratimo sebe i osvestimo šta je to što nam izaziva pojačane emocije i zbog čega baš na to reagujemo na taj način. To sigurno najčešće ima veze sa nekim našim ličnim temama i nezavršenim poslovima na kojima je važno raditi razgovorima sa bliskim  i/ili stručnim osobama. U takvim situacijama je najvažnije prvo umiriti sebe, pa dete i kada se povrati odnos i osećaj sigurnosti razgovarati o tome šta je bilo i raditi zajedno na rešavanju problema. Za decu je u tim situacijama najznačajnije da znaju da su uvek voljeni od strane roditelja i da bez obzira na to šta se dešava roditelj ne odlazi iz odnosa sa njima i izbegava rešavanje problema, već ostaje tu i radI na tome da bude bolje za sve.

Ono što je značajno jeste da roditelji zadrže sopstvene uloge uz uvažavanje i sebe i deteta. Deci je potrebno da osete da roditeljsku ljubav ne treba da zasluže, već da su voljeni takvi kakvi jesu. Bez obzira na opšte karakteristike razvoja dece, svako dete je individua za sebe i zahteva i takav pristup, kao na pr. senzitivna deca kojima je potrebno da se uvaži njihov tempo prilagođavanja na veliki broj stimulusa u sredini, na nove aktivnosti, ljude, okruženje, njihovo pojačano emocionalno reagovanje i sl. Bez obzira na stepen senzitivnosti, deci je važno da njihove potrebe i emocije budu uvažene, onakve kakvi oni jesu, ali ne i sve želje i ponašanja. Tu se postavljaju granice i učimo na koje načine sve možemo da se ponašamo kada nam je nešto potrebno ili kada se na određeni način osećamo. U svemu ovome deca mnogo više uče iz ponašanja roditelja prema sopstvenim i prema potrebama dece, nego iz onoga što roditelji govore. Važno je da roditelji znaju da su oni model na koji se deca ugledaju!

Ova opšta znanja o razvoju dece svakako nisu jasne smernice kojih treba da se pridržava svaki roditelj i koje, baš kao takve, treba da se primene na svako dete; već sa opštim znanjima o karakteristikama razvoja dece određenog uzrasta, roditelj traga za mestom koje je dovoljno dobro za zadovoljavanje sopstvenih potreba i potreba svog deteta/dece i to mesto se naravno, menja iz faze u fazu kako deca odrastaju. Kada naučimo kako biti roditelj bebe, dolazi nova faza u kojoj učimo kako biti roditelj detetu mlađeg vrtićkog uzrasta, pa starijeg, predškolskog, školskog, adolescenta.

Roditeljstvo jeste zahtevno i proces je koji traje, često iscrpljuje, ali i obogaćuje.

Bojana Brkić Stojanović

pedagog & psihoterapeut