Danas je godišnjica mog propalog braka, kako ja volim ponekad u šali da kažem. Svake godine se na današnji dan setim svadbenog veselja koje je bilo neočekivano lepo tako da prema njemu nemam ni loših ni teških misli. Čak ni sam čin formalnog razvoda ne budi u meni ružna osećanja. Sećam se da smo se oboje doterali, ja možda malo više, i da je sudija rekla, videvši moju ličnu kartu: „Pobogu, ovde na slici kao da je Vaša majka!“. Valjda je to bio komplment. Nakon formalnosti smo otišli na piće i bez nekih lomova i drame produžili svako svojoj kući. Našim novim kućama i novim životima.

Ipak, razvod nikada nije jednostavan. Obično se kaže da, kada se dvoje venčaju, venčale su se i njihove porodice. Tako i sa razvodom, ne razvode se samo dvoje, razvode se čitave porodice. Bilo da je par sa decom ili bez dece. Razvode se dvoje na toliko nivoa: psihološkom, ekonomskom, socijalnom. Nekada uložene sve nade u zajedniči život se raspuknu poput mehura od sapunice. Gomila svakodnevnih stvari se razlikuje nakon razvoda. Mnogo toga se simbolički povezuje sa gubitkom. Gubitak nade,  planova, ljubavi, sigurnosti, pa i svakodnevne organizacije života. Ukoliko su i deca zahvaćena razvodom, tu je neophodan i veliki oprez i prisutno mnogo dilema kako bi deca izašla iz čitavog procesa sa minimumom gubitka. U današnje vreme je drastično povećan broj razvoda što se negde reflektuje u smanjenoj stigmi.

Međutim, i danas se može čuti – on/ona je dete iz razvedene porodice. Sam razvod po sebi ne nosi nužne nevolje. Način na koji se dvoje bivših supružnika, a doživotnih roditelja, nose sa razvodom, umnogome utiče na povoljnu ili nepovoljnu situaciju u porodici koja se suočava sa razvodom. Preporuka stručnjaka je da se svaki od supružnika osnažuje individualno ali takođe, da oni moraju stalno da pregovaraju o pitanjima koja su važna za razvoj njihove zajedničke dece, sa naglaskom da iako porodica ne živi na okupu, ona je i dalje porodica, i dalje je sigurna baza. Često su deca suočena sa lojalnošću prema jednom od roditelja. Roditelje treba osnaživati da sarađuju jer je to za dobrobit njihove dece. Mnogi će reći kako da komuniciramo posle razvoda ako nismo mogli u braku. Imajući na umu da smo u braku bili i partneri i roditelji, razvodom smo oslobođeni jedne od uloga, te nam je fokus na jednoj, roditeljskoj koja ne prestaje razvodom. Naravno, treba pomoći supružnicima da odboluju svako svoj gubitak i svoje planove za budući život, ali im poslati i snažnu poruku da smo našoj deci potrebni kao roditelji i da je naša dužnost da budemo odgovorni; porodicu ne određuje mesto stanovanja već njeni članovi i njihove veze.

S ove distance, moj razvod je bio dobar razvod. I tako dobar razvod me je stajao puno suza i puno loših dana, goleme tuge. Osećaja beznađa  i  nemogućnosti da poverujem da će mi dani opet biti sunčani i vedri.

Sad je već deset godina prošlo i mogu reći da sam često razmišljala o svim stvarima koje sam uradila sama za deset godina i ne mogu da ne budem zadovoljna kada se osvrnem na svoj život.

Osim praktičnih, jedna od važnih stvari je i to  što sam se vratila sebi i onome što sam bila pre nego što sam postala supruga i majka. Vratila sam delove sebe za koje sam mislila da su otišli u nepovrat. Čini mi se da me je iskustvo oblikovalo i ojačalo, zapravo me je podsetilo na prkosnu, hrabru i samopouzdanu devojčicu iz koje sam izrasla.

Nisam uspela u braku ali u razvodu definitivno jesam. Moj bivši suprug je meni otac mog sina i kao takvog ga doživljavam i tako se odnosim prema njemu. Prijateljski i s poštovanjem. O roditeljskim stvarima često razgovaramo, ponekad i kritikujemo jedno drugo, razmenjujemo i sarađujemo. Iako nije uvek blizu, znam da možemo na njega da računamo. Onog trenutka kada sam oprostila i sebi i njemu za to što naš brak nije uspeo, naš odnos je dobio drugu dimenziju.

Mogu da posvedočim da je potrebno puno volje i snage da se prevladaju teški trenuci. Potrebno je preslaganje prioriteta, uspostavljanje kompromisa i mnogo truda i rada;  ali kad se osvrnem na svoj mali svet i podsetim sebe na sve ono što sam postigla, ne mogu, makar prećutno u tišini, da ne odam priznanje sebi.

Sanja Petrović
sistemski porodični psihoterapeut