Sposobni smo da preživimo više nego što pretpostavljamo. Teškoće koje smo preživeli mogu da učine da rastemo i jačamo.

Kroz iskustvo rada sa pojedincima i porodicama primetila  sam da neke nevolje mogu rezultovati različitim ishodima kod različitih pojedinaca i porodica – dok su neki razoreni usled kriznih događaja, remetećih promena ili upornih teškoća, mnogi pokazuju zadivljujuću sposobnost da nakon teškoća izađu ojačani i opskrbljeni sa još više resursa, sposobni da održavaju kvalitetne odnose i da u potpunosti vole i budu voljeni. Postavlja se pitanje – šta je to što čini razliku? Odgovor se može naći kada se zaviri u koncept rezilijentnosti.

Ideja o psihološkoj rezilijentnosti prvobitno se pojavila 1970-tih godina kao okvir za razumevanje održivog ekološkog sistema. Iako je termin rezilijentnost u upotrebi vekovima, tek u poslednjih nekoliko decenija postao je aktuelan kao psihološki konstrukt (Walsh, 2015). Tokom rada sa klijentima neizbežno se bavimo teškim, planiranim ili neplaniranim, životnim događajima u različitim fazama njihovog životnog ciklusa. Takvi događaji su za sve osobe visoko stresni, ali je uočljivo da ne reaguje svako na isti način na njih. Iako se često o ovakvim događajima govori kao o traumatičnim, možda je adekvatnije o njima govoriti kao o potencijalno traumatičnim. Čini se da su osobe koje na teškoće I nepovoljne životne okolnosti reaguju sa izgrađenom rezilijentnosti zdravije, zadovoljnije u odnosima koje grade, uspešnije u školi i na poslu i u manjem riziku da budu depresivni ili razviju druga psihička oboljenja.

Američka psihološka organizacija (2010) definiše rezilijentnost kao „proces pozitivnog prilagođavanja u situacijama nevolja, trauma, tragedija, pretnji ili drugih značajnih izvora stresa“. Često postoji sklonost da se posmatra binarno, u smislu prisustva ili odsustva rezilijentnosti kod osobe. Ipak, u stvarnosti, rezilijentnost pre postoji na kontinuumu koji može biti prisutan u različitom stepenu u različitim domenima života (Southwick, 2014). Rezilijentnost nije fiksna i nepromenljiva karakteristika koju osoba poseduje u vidu temperamenta ili crta ličnosti, već varira u zavisnosti od brojnih okolnosti i može biti specifična u odnosu na sadržaj i na kontekst. To znači da osoba može biti rezilijentna u jednom tipu rizika, ali da ne bude u stanju da prevlada neke druge vrste rizika.

Ključna stavka kod teorije rezilijentnosti jeste činjenica da rezilijentnost po definiciji zahteva prisustvo faktora rizika. Takođe je neophodno imati u vidu da rezilijentnost nije statička osobina. Dakle, ona nije i ne mora uvek i u svakoj situaciji biti prisutna kod osobe, već se definiše kroz kontekst, rizik, zaštitne faktore i ishod (Fergus, 2005). Za razliku od temperamenta, koji je prirodna dispozicija koja postoji u raznolikim situacijama, rezilijentnost se odnosi jedino na situacije nepovoljnih životnih događaja (Anasuri, 2016).

Rezilijentnost najverovatnije neće da se razvije na osnovu samo jednog ili nekoliko faktora, već iz sklopa raznovrsnih faktora.

U radu sa klijentima primećujem koliko neke slične okolnosti izazivaju različite reakcije kod različitih klijenata. Dok su jedni ostali zarobljeni sa teškim i neprorađenim osećanjima, drugi razvijaju zavisničke obrasce ponašanja ili patologiju neke druge vrste, a neki su uspeli da funkcionalno koračaju kroz novi život, uspešno se boreći sa preprekama na koje nailaze. Upoređujem ih i pokušavam da iznedrim odgovor na pitanje – šta to ovaj ima sto onaj drugi nema, šta treba razvijati i jačati kod drugog i na koji način?!

Na terapiju nam uglavnom dolaze klijenti i porodice sa problemima koje bi želeli da reše, te se, po prirodi stvari, usmeravamo na razumevanje i „rešavanje“ istih. Međutim, u realnosti u životu čoveka postoji nešto više od samih nedostataka i izazova – postoje snage i kapaciteti. I tek kada to imamo u vidu možemo klijentima da budemo korisni i da im pomognemo na putu ka izgradnji ili jačanju rezilijentnosti. U tom smislu, jedanodnačina na koji pružamo podršku porodicama i pojedincima u različitim životnim okolnostima jeste upravo njihovo osnaživanje kroz identifikaciju postojećih resursa i snaga. Kroz razgovor sa klijentima primećujem da im je često teško da se odmaknu od problema korak unazad i osvrnu se na sopstvene snage i kapacitete. Važno je da imamo u vidu značaj osnaživanja onoga što je kod klijenata već stabilno i jako, naročito onda kada one to same nisu osvestile.

Spisak korišćene literature:

  • American Psychological Association (2010), Resilience & RecoveRy AfteR WAR: Refugee children and fam ilies in the United states.
  • Anasuri (2016) Building Resilience during Life Stages: Current Status and Strategies, in: International Journal of Humanities and Social Science, March 2016, Vol. 6, No. 3;
  • Fergus S. (2005) Adolescent resilience: a framework for understanding healthy development in the dace of risk, in: Annual Review of Public Health, February 2005;
  • Southwick SM. (2014) “Resilience definitions, theory, and challenges: interdisciplinary perspectives”, in: Eur J Psychotraumatol.
  • Walsh F. (2012) Family Resilience: Strengths Forged through Adversity in: F. Walsh (Ed.), Normal Family Processes. New York: Guilford Press.

Vladica Damjanović,
sistemski porodični psihoterapeut